Priča koja u sebi čuva još hiljade priča i uspomena sarajevske djece
[et_pb_section admin_label=”section”][et_pb_row admin_label=”row”][et_pb_column type=”4_4″][et_pb_text admin_label=”Text” background_layout=”light” text_orientation=”justified” use_border_color=”off” border_color=”#ffffff” border_style=”solid”]
Mladi Sarajlija, Jasminko Halilović, autor je cjelokupnog projekta „Djetinstvo u ratu“ koji ga je odveo na tradicionalnu Forbsovu listu mladih lidera „30 ispod 30.“ Naime, njegova ideja da posveti knjigu Mireli, svojoj prvoj simpatiji i prijateljici iz djetinstva koja je poginula tokom opsade, prerasla je u Muzej ratnog djetinstva koji je dobio nagradu Vijeća Evrope. Više o samoj ideji, realizaciji, inspiraciji, ali i o mladim ljudima u Bosni i Hercegovini Jasminko govori za našu web stranicu.
Kakav je osjećaj biti na Forbesovoj listi 30 under 30? Koliko odgovornosti i ponosa se krije tu?
Bio sam iznenađen koliko je to Forbesovo priznanje budno popraćeno u BiH, odnosno koliko pažnje je tome poklonjeno. Mislim da to, nažalost, pokazuje da je javnost gladna međunarodnih uspjeha bh. ideja, projekata i ljudi. S obzirom da sam prvi Bosanac na listi, mogu samo reći da se nadam da će narednih godina na listi biti još Bosanki i Bosanaca, i da će se u Bosni i dalje dešavati međunarodno relevantni projekti.
Da li Jasminko, koji ima niz uspjeha iza sebe, osnivač i pokretač knjige i muzeja, osoba koja je prvi Bosanac i Hercegovac na Forbesovoj listi 30 under 30 ima slobodnog vremena?
Zavisi od perioda do perioda. Nekad slobodnog vremena ima malo više, nekad gotovo nikako. Trudim se uvijek ostaviti nešto vremena za djevojku, sestru i prijatelje. Život je kratak da bismo samo radili. Kako god, vjerujem da rad jeste naša najbolja šansa za provesti vrijeme koje smo dobili. Posljednjih godina sam imao vrlo, vrlo malo slobodnog vremena. Trudit ću se da ga u budućnosti imam više.
Da bi se napisao kvalitetan projekat pored svih resursa potreban je i izvor inspiracije i snage, pa nas interesuje koje izvore vi koristite da obogatite stanje svog duha i tijela, pa ste uspjeli napraviti senzacionalne projekte, misleći i na knjigu i na muzej.
Snagu i inspiraciju crpim prije svega od najbližih ljudi oko sebe. Oni me čine jačim, pametnijim, otpornijim. Okružite se dobrim ljudima, to je preduslov svakog rezultata.
Upoznati smo da nije bilo uvijek podrške koliku ste kao tim očekivali, ali ipak ste uspjeli. Gdje ste našli snagu i motivaciju da nastavite borbu i da sve prepreke koje su se desile prevaziđete?
Opet je odgovor u ljudima oko mene. Morate imati ljude koji će vas dizati kad ste dolje, vući kad zaostajete, gurati kad vučete, zaustaviti na trenutak kad bezglavo trčite naprijed. Nekoliko osoba koje su od početka sa mnom radile na razvoju Muzeja ratnog djetinjstva bile su ključne da se taj projekt realizira do kraja uspješno. U timu su rođena i prijateljstva koja će, uvjeren sam, trajati dok smo živi. U takvoj atmosferi nije bilo moguće ne uspjeti.
Šta je razlog da ste u trenucima kada svi više pričaju o odlasku nego o uspjesima mladih u BiH vi i dalje tu? Koji je najveći motiv da ostajete i gradite prelijepu priču u BiH?
Ja ne osuđujem ljude koji odlaze iz BiH – mi smo po većini pokazatelja nažalost najlošije okruženje u Evropi. Također, ne mislim da moj primjer treba posmatrati u tom smislu: ako može on, mogu svi. Ja sam imao dosta sreće i dobrih okolnosti. Ipak, sretan sam ako će moj primjer nekome vratiti nadu da se i ovdje može napraviti međunarodno relevantan rezultat. Što se mene lično tiče, ja sam u BiH 6-8 mjeseci godišnje, ostatak vremena putujem. Živjet ću u BiH dok postoje profesionalni i privatni razlozi – možda još kratko, a možda zauvijek.
Za kraj, šta su mladi u našoj državi? Kako ih vi vidite? Kao snagu, potencijal ili nešto treće?
Mladi su svakako veliki potencijal. Ipak, s velikim žaljenjem moram reći da bh. mladi trenutno nisu konkurentni svojim vršnjacima iz Zapadne Evrope i nekih drugih dijelova svijeta. To niko neće otvoreno reći jer je nepopularno, i sam se osjećam loše dok to govorim. Ali, iz iskustva rada sa stotinama mladih iz BiH i drugih zemalja, to je moj dojam. Naši mladi za to naravno nisu krivi, ali nisu konkurentni zbog lošeg obrazovanja koje su dobili. Obrazovni sistem mora biti bolji i moramo ga hitno popravljati ako želimo hvatati korak. Od obrazovanja počinje sve. Teško je hvatati korak kasnije kroz karijeru – tu se gubi mnogo godina. Stoga, u ovakvom trenutku, kada je obrazovanje u BiH među najlošijim u Evropi, jedini izlaz za sve mlade ljude je da crpe znanje i iskustvo van sistema, da koriste internet, da koriste druge resurse, odnosno da se sami pobrinu za sebe.
Razgovor vodila: Senaida Sarajlić
[/et_pb_text][/et_pb_column][/et_pb_row][/et_pb_section]
