Priča iz studentskih krugova, priča o Samiru Behariću
Pretpostavljamo da ste čuli za Samira Beharića, mladog momka koji je svoju životnu priču počeo u rodnom Jajcu, nastavio u Sarajevu, Berlinu, Rimu, Samsunu i danas je realizuje u Beču. Samir je danas prepoznatljiv po svom aktivističkom potencijalu koji koristi za promoviranje visokoškolskog obrazovanja van BiH. Nešto više o ovoj temi donosimo vam u razgovoru s njim.
Kada se pomenu studentske razmjene, civilno društvo, omladinski aktivizam odmah se pomisli na Samira Beharića, pa bi željeli čuti iz prve ruke, ko je Beharić o kojem se priča u studentskim krugovima?
Na ovo pitanje bi najbolje odgovorili oni i one s kojima sam studirao, volontirao, protestovao, kojima sam oponirao, s kojima sam se slagao i koje sam živcirao. Za sebe volim reći da sam kosmopolita iz Jajca koji voli fotografiju, lijepe biblioteke i čokoladu. I da, ako me pozovete na toplu čokoladu, vjerovatno ću malo zakasniti, ali ne kao moj dobri prijatelj Alen Duspara. Ja ću ipak doći na tu toplu čokoladu.
I sami ste dobitnik nekoliko akademskih stipendija koje su vam omogućile studij u inostranstvu. Kolika je važnost mobilnosti studenata i kakva su vaša iskustva?
Akademska mobilnost je važna onoliko koliko vam je važna kritička misao i širina horizonta u vašoj glavi. Još sam na dodiplomskom studiju imao priliku da zahvaljujući stipendijama Europske komisije i Vlade Turske studiram u Berlinu, Rimu i Samsunu, te mi ni nakon prve razmjene nije bilo teško primijetiti da se najneprobojnije granice ne nalaze između država, već u glavama mladih ljudi.
Ako živite na Balkanu, onda je mobilnost studentica i studenata još bitnija jer pokazuje svo licemjerje nacionalizama prisutnih u BiH i drugim zemljama bivše Jugoslavije. Trenutno studiram na Univerzitetu u Beču, te je ovaj grad možda i ponajbolji primjer kako su se Bošnjaci, Srbi i Hrvati spontano sjedinili u homogenu grupu koja govori „našim jezikom“, ide na tombole sa „našim svijetom“ i ajvar kupuje u „našim prodavnicama“. Svaka banka, svaka apoteka i svaki super-market ima nekog „našeg“ na šalteru. Oni kojima je njemački jezik još uvijek hrđav, traže da ih pregledaju „naši doktori“, jer samo njima mogu objasniti kako ih je „ušćeklo između petog i šestog pršljena odozdo“, pa ih „probada u krstima“ kad se sagnu.
Ne govorim da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati koji žive u Beču dugi niz godina doživjeli katarzu, već se druže i generalno drže zajedno. I to je dobro. Ali nije dobro da Amar iz Ključa i Milica iz Bijeljine imaju veću šansu da se sretnu na omladinskoj razmjeni u Lillehammeru, nego na seminaru u Prijedoru. Brine li koga to što će se Esma s Univerziteta „Džemal Bijedić“ i Antonio sa Sveučilišta u Mostaru upoznati možda prije na Erasmus+ razmjeni u Portu, nego na „Čokoladnim neredima“ na Španskom trgu? Koliko god bile bitne međunarodne razmjene, susreti mladih unutar BiH i regiona Zapadnog Balakan su još bitniji.
Ako studirate na Univerzitetu u Sarajevu, lakše ćete dobiti stipendiju Narodne Republike Kine i otići na studentsku razmjenu na Univerzitet u Pekingu, nego semestar provesti na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu ili Banja Luci. Sporazum koji reguliše razmjenu studenata i akademskog osoblja unutar BiH je usvojen 2015. godine, a potpisalo ga je 8 državnih univerziteta. Niko nikad nije otišao na tu razmjenu jer „nema para“. Samo se pobunjenici drznu pomisliti kako bi bilo cool s Univerziteta u Bihaću otići na akademsku razmjenu na Univerzitet u Nišu.
Srećom, Erasmus+ program, koji je prošle godine obilježio 30 godina postojanja, je kroz svoje stipendijske programe zbližio više mladih Bošnjaka, Srba i Hrvata nego bilo koji program vlada Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske u proteklih 20 godina. Sve dok naša država ne podrži mlade ljude kroz budžete, naše studentice i studenti će se i u budućnosti češće upoznavati u inostranstvu, na „neutralnom terenu“, nego negdje u Bosni i Hercegovini.
Koliko se ono što ste postigli i praktična iskustva koja ste stekli mogu koristiti za unapređenje praksi i sistema obrazovanja u BiH?
Da oni koji sjede na bitnim pozicijama u sektoru visokog obrazovanja žele slušati, iskustva studenata i profesora koji su i godinama prije mene bili na akademskim razmjenama su već do sada mogli poboljšati trenutni obrazovni sistem u BiH. U svom angažmanu u nevladinom sektoru nastojim primijeniti metode neformalnog obrazovanja i primjere koje susrećem van BiH, a od kojih mi u BiH možemo mnogo naučiti. Ne trebamo izmišljati toplu vodu. Dovoljno je pratiti trendove u obrazovanju sektoru širom Europe, te se za promjenu prestati hvaliti tradicijom, već na fakultete upošljavati mlade ljude koji su doktorirali u inostranstvu i govore nekoliko stranih jezika.
Na univerzitetima nam nedostaju mladi naučnici i naučnice koje svoje naučne radove objavljuju na stranim jezicima u svjetski poznatim žurnalima. Nije da takvih mladih ljudi nemamo. Imamo ih, ali im ne damo priliku da na domaćim (državnim) univerzitetima pokažu šta znaju. Jer ih se plašimo. Na pojedinim fakultetima Univerziteta u Sarajevu nemamo nikoga od profesorica i profesora koji su doktorirali van BiH. Rijetki čak pričaju i engleski. Naši univerziteti ne smiju biti sami sebi svrha, već moraju koristiti potencijal u mladim ljudima koji su se obrazovali na najrenomiranijim europskim i svjetskim univerzitetima.
Državni univerziteti pate od posebnog kompleksa više vrijednosti, te se s pravom pribojavaju konkurencije koja je mnogo agilnija na tržištu, prilagođenija društvenim potrebama i usmjerenija ka aktivnom privlačenju studenata. Da sada upisujem fakultet, dobro bih razmislio da li bih ponovo upisao državni univerzitet ili neki od privatnih univerziteta na kojima se nastava održava na engleskom jeziku, koji nude stipendije svojim studentima i daju im podršku pri odlasku na međunarodne konferencije. Treba razbiti mit o privatnim univerzitetima kao inherentno lošim. Kao što postoje loši privatni, tako postoje i loši državni univerziteti, ali je problem što je nama za državni univerzitet prva asocijacija Univerzitet u Sarajevu, a za privatni univerzitet asocijacija je Internacionalni univerzitet u Goraždu. Univerzitete trebamo dijeliti na dobre i loše, ali će i to doći na svoje za nekoliko godina, jer je tržište neumoljivo i preživjet će oni univerziteti koji budu radili na usavršavanju svog akademskog osoblja, a studenticama i studentima nudili najbolje uslove za studiranje. Univerziteti moraju redefinirati svoj pristup potencijalnim studentima i studenticama jer je njih svake godine sve manje i manje.
Kao što smo čuli, dosta ste u kontaktu s mladima i pomažete im da studiraju vani. Kako oni razmišljaju o našoj zemlji, da li se nakon studija vraćaju i da li je kvalitetno obrazovanje samo ideja da se spriječi odljev mozgova i izgradi stub bh. društva?
Veliki broj mladih ljudi s kojima sam u kontaktu kroz grupu „Odliv mozgova“ uveliko traže prilike da studiraju u inostranstvu. Pored interesa za studijem van Bosne i Hercegovine, članovi grupe također traže posao u Europskoj uniji. Radi se o mladim ljudima koji su odrasli u BiH, ovdje završili univerzitetsko obrazovanje, te možda bili na nekoj razmjeni u inostranstvu. Takvi mladi ljudi su svjesni prilika koje im se pružaju van Bosne i Hercegovine. Među njima je i velik broj studenata i studentica završnih godina medicinskih fakulteta. U Zapadnoj Europi se nudi mnogo više prilika za mlade ljude, zarada je neuporedivo veća, a pripadnost nekoj političkoj stranci irelevantna. Ono što se traži jeste trud, rad i zalaganje. Odlazak mladih u inostranstvo i njihov rad tamo, bilo to na baušteli ili na univerzitetu iz usta izbija argument onima koji za mlade ljude kažu da su lijeni, da neće da rade i da samo ispijaju kafe. U bolnici u Minhenu nema vremena za ispijanje kafe. Mladi ljudi rade ukoliko im se ponudi prilika da se dokažu i šansa da zarade.
Mladi Bosanci i Hercegovci se ne moraju ni vraćati u domovinu da se uvjere s kakvim preprekama se susreću društveno aktivni mladi ljudi, oni koji su ostvarili uspjehe i van BiH, te koji se i dalje neprestano dokazuju unutar BiH. Veliki broj naših vršnjaka i vršnjakinja je odlučan u povratku u domovinu, što je sjajna prilika za našu zelju da iskoristi taj potencijal. To je ujedno možda i ponajveći problem nacionalista na vlasti kojima ne odgovara aktivizam mladih ljudi koji su u svojim glavama dekonstruisali besmisao šovinizma koji dominira političkim diskursom u BiH i regionu. Na studentske razmjene ne idemo zbog ocjena, već zbog promjene stila života. Studentske razmjene šire horizont, oštre kritičku misao i inspirišu nas da budemo najbolji u svojoj lokalnoj zajednici, gradu, državi, svijetu. To će nesigurni i slabi pojedinci na vlasti vjerovatno vidjeti kao potencijalnu konkurenciju, te ih zato i žele što dalje od sebe i poluga vlasti. Mlade momke i djevojke koji se u našu zemlju vraćaju sa stranim diplomama vidim na čelu Bosne i Hercegovine, po cijelu mijenjanja trenutne političke garniture. Našoj političkoj sceni trebaju i novi, mlađu ljudi, ali još više nam trebaju nove politike. Mladi ljudi s postojećim političkim ideologijama ne predstavljaju nikakvu promjenu.
Popularna Facebook grupa nazvana je upravo „Odliv mozgova.“ S obzirom da ste vi jedan od administratora, zamolila bih vas da nam kažete šta je svrha ove stranice, jer ima specifičan naziv i koji je vaš generalni stav prema odlivu mozgova?
Grupu „Odliv mozgova“ je 28. augusta 2012. osnovala moja prijateljica Edita Miftari s ciljem da to bude platforma na kojoj će mladi ljudi iz BiH dijeliti konkurse za stipendije i konferencije, sve u cilju da se otrgnu od letargije, depresije i nekvalitetnog načina života. Sjećam se da je Edita u jednom intervjuu spomenula kako nikad nije ni planirala da grupa bude javnog karaktera. Danas, grupa „Odliv mozgova“ ima preko 23.000 članova iz cijelog regiona. Mnogi od članova u međuvremenu žive i u inostranstvu, ali su aktivni isto onoliko kao i bilo ko s prebivalištem u regionu. Grupa već nepunih šest godina dijeli ne samo konkurse za stipendije i omladinske razmjene, već i savjete kako napisati CV, motivaciono pismo ili kako se predstaviti na intervjuu. Možda nekima od vas to zvuči banalno, ali biste se iznenadili koliko mladih ne zna te osnove potrebne za prijavu na bilo kakvu stipendiju ili posao.
U posljednje vrijeme poslodavci u grupi dijele svoje oglase za posao, te sam siguran da je i određen broj članova naše grupe dobio posao zahvaljujući članstvu u njoj. Naša grupa ne podstiče „odliv mozgova“ kao pojavu, već mladim ljudima nudi priliku da dođu do formalnog i neformalnog znanja kroz stipendijske programe na kojima su drugi članovi već sudjelovali ili koje mogu preporučiti. Ako nešto podstičemo, to je „cirkulacija mozgova“.
Često čujem neupućene i neodgovorne političare kako govore da „odliv mozgova“ nije problem samo Bosne i Hercegovine, već i Austrije, Njemačke, Češke, čime pokušavaju skinuti odgovornost sa sebe. To je tek poluistina jer će mladi stručnjaci Austrije, Njemačke, Češke, itd. biti zamijenjeni novom radnom snagom, npr. onom s Balkana. Problem Bosne i Hercegovine je taj što niko neće nadomjestiti te naše „odlivene mozgove“. Bosna i Hercegovina nije atraktivna nečijem tuđem „mozgu“ da dođe u Kakanj i tu se nastani. S druge strane, naši mladi ljudi idu i na studij, ali i u potragu za poslom od Zagreba i Ljubljane preko Beča i Brna do Osla i Dublina. Onog anesteziologa koji je otišao iz Berlina će zamijeniti još mlađi iz Tuzle, ali ko će zamijeniti tog tuzlanskog? „Odliv mozgova“ je dobar onoliko koliko će pomoći državi da svoje mlade ljude uspije vratiti i da „brain drain“ preobrati u tzv. „brain gain“. Ako to ne uspije, „odliv mozgova“ najviše koristi samom pojedincu i zemlji u koju odlazi.
I za kraj, šta biste poručili mladima i posjetiocima web stranice VMFBIH?
Kad sam aplicirao za svoju prvu razmjenu na Freie univerzitetu u Berlinu, bio sam u prvom semestru dodiplomskog studija i u indexu nisam imao nijednu ocjenu. Za potpunu prijavu, morao sam dostaviti i ocjene, ali sam se odlučio pisati univerzitetu i pitati ih da li im ocjene mogu dostaviti nakon roka za prijave.
Njihov odgovor je bio: „Ukoliko niste dovoljno dobri u svojoj lokalnoj zajednici, nećete biti dovoljno dobri ni za naš univerzitet.“ Drugim riječima, za uspjeh van Bosne i Hercegovine se fokusirajte na svoj vannastavni angažman i društveni aktivizam, te se usudite uraditi ono od čega većina na svoju štetu okreće glavu. Potisnite strah da vam ispiti sa razmjene eventualno neće biti priznati po povratku na matični univerzitet. Dakako, borite se da vam sve bude priznato, kako i stoji u Learning Agreementu, ali ne dopustite da vas taj neopravdani strah zaustavi od možda i najboljeg iskustva u životu. Oni koji su već našli posao će vam sigurno reći da rijetko koji poslodavac pita kakav ste imali prosjek i da li ste u roku diplomirali. Bitan će biti vaš CV, preporuke i motivacija koju nosite sa sobom. Studentske razmjene i studij u inostranstvu nude sjajnu priliku da se vaš CV razlikuje od hiljada drugih. Bitno je probiti led i napraviti prvi korak, nakon toga je sve lakše. Najteže će nam biti vidjeti prmjenu u društvu u kojem smo odrasli i školovali se, ali zajedno smo jači i čvrsto vjerujem u promjenu koju svi priželjkujemo. Za početak se moramo uvezati, podržavati jedni druge i raditi zajedno na općem dobru i napretku BiH u njenom putu ka EU.
Razgovor vodila: Senaida Sarajlić
