Put oko svijeta za malo novca, priča Nikole Simića
„Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu.“ – izreka je koju možemo povezati s činjenicom da ćemo pročitati mnogo više, ako počnemo putovati dok smo još mladi. Život je kratak i vrijeme mladosti je vrijeme koje trebamo iskoristiti, stičući iskustva, znanje i uspomene.
Kakva je danas realnost? Svijet nikada nije bio manji, sredstva putovanja i informisanja nikad nisu bila bolja, a opet, u komparaciji s mladim strancima, mladi u Bosni i Hercegovini putuju mnogo manje. To potvrđuju i poražavajući podaci iz 2015. godine, prema kojima samo dvije trećine mladih ljudi posjeduje pasoš, dok više od polovine nije uopšte imalo priliku da putuje u inostranstvo. Naravno da je jedan od razloga za to i nedostatak financijskih sredstava, ali činjenica je i da nemamo mentalitetom stečenu naviku putovanja. S obzirom na to, naši mladi ljudi će radije reći „nemam novaca“ i nakon toga napuniti ormar novom robom, neznajući da je puno ljepše napuniti dušu, mozak i srce putujući svijetom.
No, uprkos navedenom, pozitivni primjeri ipak postoje i jedan takav donosimo vam u razgovoru s mladim Nikolom Simićem iz Višegrada.
Stoperima najčešće „dobacuju“ ljudi sa strane, ali to su kratka pitanja ljudi koji su u prolazu, pa ću i ja tebi postavljati tu vrstu pitanja, a ti se potrudi da nam što slikovitije na njih odgovoriš.
Pa da počnemo…
Ljubav prema putovanjima?
Nikola: Mislim da ljubav prema putovanjima leži u svakom čovjeku još od malih nogu. Svi volimo da odemo na odmor, na more ili negdje s društvom, te promjene nam jednostavno gode i pune nas energijom. Moj život putnika počinje u mom rodnom mjestu pet kilometra udaljenom od Višegrada, gdje sam još kao mlad počeo da stopam kako bih došao do grada. Vremenom tih pet kilometara postalo je trideset kilometara do sljedećeg grada, pa sedamdeset kilometara do nekog većeg grada i tako sve, dok me tolika želja, strast i taj neizdrživi osjećaj da moram na put nisu odveli na moje prvo veliko putovanje u Grčku.
Avantura i individualnost mladih?
Nikola: Ovo pitanje mi se posebno dopada, budući da sam i ja jednom pisao projekat u kojem sam htio da jednostavno idem i pričam mladima o takvoj vrsti putovanja, da je moguća i da ima moć da promijeni dosta toga. Prije svega, mladi bi stekli svoje priče i sami donosili neke zaključke, te ne bi dobili sve od roditelja ili društva servirano na tacni. Nažalost taj projekat nije prošao, ali ja uvijek radim na tome da pričam ljudima o mojim putovanjima ili o mom načinu razmišljanja o putovanjima da bih jednostavno animirao što više ljudi da to urade. Pod broj jedan, takva vrsta putovanja te puno osamostali, odjednom neke stvari koje vam zvuče nemoguće postaju jako jednostavne. Tako se krše predrasude, tako dobijaš informacije iz prve ruke i sve je mnogo intenzivnije… Stpanje samo po sebi je za mene mnogo više nego samo jeftin način da se prebaciš od tačke A do tačke B. Istina da se nekad načekaš i dva sata, ali čim ti stane auto, zaboraviš na muke dok si čekao. To je jedna jako lijepa filozofija da se svako čekanje isplati.
Planiranje putovanja i stranice koje posjećuješ i preporučuješ?
Nikola: Postoje dvije vrste putovanja. Jedno koje planiram na duže, pa tu planiram kako bi mogla ruta izgledati, šta bih mogao posjetiti, šta i kako bi bilo najbolje, dok s druge strane postoje one spontane reakcije, gdje kažem: Sutra si dajem slobodu da otputujem na sedam dana. Pretežno su ove druge vrste putovanja mnogo realnije, zato što se odma ostvare, a od ovih prvih rijetko šta bude. Obično dok planiraš jedno putovanje obaviš 3-4 druga i za to uvijek postoje različiti razlozi. Recimo mene je mnogo zanimala i matematika, jer to studiram, pa sam onda obilazio neka mjesta koja su jako bitna za matematiku. Ali najdraži razlozi su mi ljudi, ljudi koje sam upoznao i koje bih želio opet da vidim… Što se tiče stranica koje bih preporučio mladima koji planiraju neko putovanje, tu je apsolutno na prvom mjestu „Klub putnika.“ To je jedna balkanska organizacija koja se bavi promovisanjem putovanja kao načinom života. Tu možete pronaći predobre stvari, od članaka, izvještaja, putopisa do servisa kao što su podaci o vizama ili stoperski vodič po Balkanu. Zatim „Couchsurfing“ – stranica putem koje možete ugostiti strance kući ili tražiti besplatan smještaj kod nekoga kući. To je fantastičan način da čujete hiljadu i jedno iskustvo.
Tvoje prvo veliko putovanje u Grčku?
Nikola: To putovanje sam bio planirao s jednim drugom koji je onda spontano odustao, ali ja sam ipak odlučio da to uradim sam da sam stopam do Grčke. U tom momentu sam bio tako ljut na njega, ali sad sam mu na neki način jako zahvalan što nije krenuo, jer sam se tada osamostalio i svijet mi je postao jedno veliko mjesto bez granica. Zapravo najveće granice su okeani, a ostalo je lako… Sve dok imaš pasoš ti si slobodan čovjek. Putovanja spajaju ljude i brišu one granice koje postoje samo u našim glavama.
Odmah sam otišla na ove stranice i pronašla sam priču o stopiranju Ane Barkan koja je na putu od Zagreba do Bora Bore prošla čak 70 hiljada kilometara i 25 zemalja. Nakon nešto više od četiri godine njen nemiran duh i palac u zraku doveli su je na drugi kraj svijeta. Stranice koje si nam preporučio su zaista inspirativne, ali mi ćemo se vratiti na tvoje avanture…
Šta i gdje poslije Grčke?
Nikola: Nakon Grčke, moj avanturistički duh šetao je ulicama Italije, Španije, Francuske, Njemačke, Poljske, Litvanije, Letonije, Kosova, Makedonije, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i moram spomenuti silna putovanja po Bosni i Hercegovini. Poznajem dosta omladine koja je kroz razne projekte putovala širom svijeta, ali jako malo obišla najljepša mjesta Bosne i Hercegovine, jer neka organizacija će ti platiti let za London, Pariz ili Berlin, ali autobuska karta za Mostar ili Kravice je preskupa, pa ta putovanja uvijek odlažemo za neki drugi put… A zašto ne odstopati, kampovati ispod Starog mosta kao što sam ja uradio i vratiti se. (Kroz smijeh se Nikola prisjeća svoje prve posjete Mostaru.) J
Pozitivne priče i adrenalinska iskustva?
Nikola: Ima toliko puno stvari koje sam doživio da sad ne znam šta bih od toga izdvojio. Zapravo, najpozitivnije priče mojih putovanja su ljudi koje sam upoznao, prijateljstva i ljubavi koje sam sklapao, a što adrenalinskog iskustva, to je sve što sam uradio prvi put u životu. Jedno u nizu takvih bilo je kampovanje u Poljskoj, pored neke stare kuće koja podsjeća na Hitchcock-ove filmove, gdje stvarno nije bilo svejedno zaspati. Ali eto, opet zaspiš i sutradan se osjećaš jači, s još jednom pobjedom u nizu ideš dalje po još iskustava i pozitivnih priča.
Kada govorim o gradovima u kojima se osjećam kao kod kuće, uvijek kažem da su to Sarajevo i Berlin. To su tako dva posebna grada koja odišu onim „Dobro došao, bolje te našao.“
Godina dana na volonterskom radu u Njemačkoj?
Nikola: Ne računajući Višegrad gdje sam rođen, Pale gdje sam studirao i Sarajevo gdje provodim najviše vremena kad sam u Bosni, ta godina dana Neunmünstru, gradu na sjeveru Njemačke najduži period koji sam proveo na jednom mjestu.
U Njemačkoj ljudi uživaju neki veći standard i generalno govoreći, tamo je omladina mnogo svjesnija neke društvene odgovornosti koju imaju, mnogo više obraćaju pažnju na neke sitnice o kojima ovdje i ne pričamo. Tamo ljudi koji razmišljaju o društvu stalno nose neke torbe da ne bi uzimali plastične kese. Reciklaža je nešto što se podrazumijeva, čak i ako u nekom gradu nema reciklaže, omladina jako brzo napravi neku alternativu da to funkcioniše. Ali s druge strane, baš zbog toga što je Njemačka mnogo uređenija zemlja, mi se možemo pohvaliti da naša omladina radi mnogo veće akcije s mnogo više žara s mnogo više ljubavi. Ovdje kad se nađe grupa ljudi koja želi da pokrene nešto, to onda ne bude samo projekat, to bude neka misija koja dolazi od srca i koja mora da se ispuni. Jednostavno, tamo se radi mnogo više mozgom, a ovdje mnogo više srcem.
Poruka mladima i putopisne knjige koje im preporučuješ?
Nikola: Knjige koje bi preporučio mladima su one koje su mene najviše inspririsale. Pod broj jedan moja omiljena knjiga „Na putu“ od Jack Kerouac-a koja mnogo više govori o osjećaju tog slobodnog života. Zatim knjige „Hiljadu dana proljeća“ i „Hiljadu dana ljeta“ autora Tomislava Perka. Uz to obavezno mora da ide film „Into the Wild“ koji je meni promijenio život.
Mladima i posjetiocima web stranice VMFBIH poručujem da život ne provode popunjavajući „to do“ koje je društvo nametnulo. Zna se kako to ide: završiš školu, završiš fakultet, nađeš posao, dobiješ djecu, onda naravno školuješ djecu…penzija i to je to, to je život. Nipošto tako, nego tražite svoj put, svoj način života koji vama odgovara. To najlakše možete otkriti upravo kroz putovanja, tek onda možeš vidjeti šta voliš, šta ne voliš i shvatiti da u ovom svijetu postoji mnogo više mogućnosti nego što nam društvo želi pokazati. Zato otvorite oči, pogledajte svijet u svim njegovim ljepotama i koristite prilike koje vam se pružaju.
Razgovor vodila: Senaida Sarajlić
